Tužni život jedne djevojke..

Lako je ljubav naći, rekli su mi mnogi..tek sada, kada sam došla u taj svijet život mi je pokazao što je istina, koliko je teško nositi se na ovome svijetu sa tim da se nikada neće moći vječno voljeti..kažu da ljubav s vremenom ishlapi, da je zadnje što ćeš ikada imati sjećanje na voljenu osobu..ali vjerujte mi, i to je varka...zadnje što će ostati poslije svih godina je kajanje što ste izgubili život na prokleti pogrešan izbor !!

Odjednom začuje se zvono i kada otvorim vrata, padam u plač i zovem brata ''Hej vratio se tata'' i grlim ga oko vrata i ljubim ko da ga gubim, a on se vraća kući natrag..Hej tata, divno je zvati te tata, molim te sjedi ovdje jer moram ti pričat svašta, tol'ko tog se zbilo dok te nije bilo i zbog toga mi je krivo, sin ti je maturiro. I položio sam vozački, šteta što nisi bio, stvarno šteta, al' nije sve tako sivo, ali da si barem vidio moj nastup tu u selu, s Ogijem sam tata pokrenuo malu scenu. Da si barem bio ovdje, lako je bilo nama, kraj mene i brata uvijek društvo i galama, al mama je bila sama, odjednom zvuk galama, budim se sav uplakan i shvatim ovo sanjam..Bio tu il tamo znam da tu si samnom, ja te svakim danom osjećam svom snagom, tata, vodiš me ravno onda kada neznam kamo i govoriš samo hrabro onda kada neznam kako. Ustvari istina je takva da si uvijek bio ovdje, nikad nisi nas napustio, oduvjek nas čuvaš bolje, moj si anđeo čuvar, čuvaš me gore s neba, kad treba i ti mi daješ snagu onda kad ju nemam. Nedaš mi da padam onda kad me rane bole a kad spustim pogled dole kažeš glavu gore, tata osjetim to, osjetim bol, al imaš pravo, nema smisla patit, treba ići naprijed ravno i to je glavno. Sve je jasno, neke stvari shvatiš onda kad je za njih kasno, tata hvala ti na svemu jer ti si mi dao život, tata hvala što si uz mene onda kad nema nikog. U trenu kada život prestane on ne nestaje jer naši voljeni ostaju voljeni, ostaju ovdje svi, u našim srcima. Ako ost'o si bez nekog dragog i baš bi rado htio da je tu kraj tebe i da zagrli te snažno vjeruj, taj te gleda s neba i pazi stalno, on ti daje snagu onda kad ti nije lako..

Došlo je novo vrijeme. Neke stvari su nepromjenjive pa me i danas prate kroz život. Srce je počelo napokon da popušta, ali učinila sam veliku grešku. Osobi koja mi je dala sebe, cijeli svoj život...učinila sam ono što sam rekla da nikada neću. Nakon što je mene povrijedila ''ljubav mog života'' ja sam učinila istu stvar. Povrijedilo me to što sam jedno čisto srce morala razočarati. Tješi me ta prokleta ruka prijateljstva koju ja nikada nisam dobila.

Danas je život satkan od laži..ne možeš uspjeti ako nekoga ne prevariš i povrijediš..nekada nije najlakše biti pošten, jer nemaš ništa, neznaš komu se zapravo dokazuješ..živiš za sebe i ni za koga više..kroz glavu ti prođe misao: Jednom se živi..ali što ako ti se sve to sutra vrati, što ako ćeš ti sutra postati mamac nekome pametnijem..Zašto nam nikada ne prođe misao: Sve se vraća, sve se plaća..možda zato što smo sebični i mislimo samo na sebe, ali budemo li utjecali na ovome svijetu sigurno će nas stići kazna kad-tad..ona samo čeka, čeka da te sruši u trenutku kada misliš da si osvojio čitav ovaj svijet..ali ako svjesno razmišljamo, znat ćemo da netko svakako čuva svoje krilo samo za nas..poštenjačine..

Čujte ovu priču i zapamtite svi, da stvarno mnogo tuge ima u ljubavi..o Bože zašto mora srce da me boli, zašto mora da se pati onda kad se voli? Ona bila mi je prva i bila mi je sve, a značila mi je mnogo nisam mogao bez nje, a i ona, ludo volela mene, na svako sećanje na nju, meni suza krene. I bila je savršena, stvarno ona prava, naša ljubav i naš fazon sve je bilo strava. U društvu je uvek nasmejana bila, i kad je bila tužna to vešto je krila..volela je šetnje i razgovore duge, pored nje nikad nisam pogledao druge, milioni cura na nju ne liče, samo ona je početak ove tužne priče..O Bože sada proklinjem sudbinu svoju, ja voleh samo nju, ne bilo koju, a ti razdvojio si nas da bez nje patim ja, sve je to bila gorka istina. Zli jezici su hteli da me rastave od nje, rekli su da ima drugog i da nije kao pre, a ko neka budala, ja verovah u priče, koje mi sada na bajke samo liče..a klela se da samo mene ona ima, molela me je i plakala pred svima, al' ja nisam hteo tad na suze da padam, zbog prokletog ponosa sebi bol da zadam. A želeo sam neku drugu tada da ljubim, a da nisam bio svestan šta time gubim, ipak rek'o sam joj ''Slušaj, gotovo je s nama, shvati sada ovo, ostala si sama!'' Već sledećeg dana poče da me hvali, htedoh da je zovem al' mi ortaci nisu dali ''Ma pusti kurvu, sad je sigurno sa njim..'' a ja nisam hteo da se pomirim sa tim...zvao sam je bezbroj puta nikog nije bilo, nešto se čudno iza svega toga krilo, ''Možda je u školi?'' razmišljao sam tada i otišo do škole tu na kraju grada. Al' tamo nije bila, njen ortak mi to reče, sigurno je kući već je padalo večer, trčeći sam ušao na vrata sobe njene, bila je u lokvi krvi, isekla je vene...rekla mi je samo ''Zagrli me molim te..'' i prošaptala tiho ''Znaj volim te..'', umrla je istog trena na rukama mojim i ja sam toga časa prestao da postojim...

Biti pored tebe jedno vrijeme značilo mi je mnogo..još je lijepše bilo kada bi me zaštitnički zagrlio da mi nitko ne može prići..eh, to je bio onaj stvarni i istinski osjećaj koji je još u meni..osjetim te i danas, kao da si još tu. Osjećam onaj isti stisak koji si mi poklonio zadnji put. Nadam se da ćeš i ti bar jednom saznati kako je to, kada legneš da spavaš, a prva misao prije nego zaspem si ti. Najgore je što znam da ću te opet sanjati, opet, i opet...a kada me nova zraka sunca probudi razmišljat ću o tebi cijeli dan...i tako sve iznova..dok ne umrem.

Nekada smo usamljeni..neznamo što da radimo, ispitamo svoju dušu, razmišljamo, smješimo se sjećajući se nekih stvari iz prošlosti..taj dan bi mogao i pročitati neku dobru knjigu, imaš volje...ali postoje i one usamljenosti kada ti nije ni do čega, samo bi se zatvorio, šutio, tjerajući suze na oči. Tada misliš da su svi protiv tebe, da te žele pokopati i da ti trpaju riječi u usta..To je recimo neka negativna energija oko tebe, koja svakako mora postojati, jer bez nje bi poludili..moramo mjenjati naša raspoloženja i djeliti mišljenja na pozitivna i negativna. Nemožemo sve voljeti, ali ne moramo i mrziti, neke stvari jednostavno manje volimo od drugih.

Kažu da teška su vremena došla, promjenila se klima, mjenjaju se snovi, čak i nebo ne zadržava više svoje boje..ali ne, nisu se promjenila vremena, promjenili smo se mi ljudi..po našem utjecaju cijeli svijet se adaptira. Na kraju se pitamo zašto je to tako? Zašto danas brat na brata diže ruku? Zašto je poginulo toliko nedužnih ljudi? Tko je zapravo pokrenuo rat? Preispitajmo prvo svoju savjest..razmislimo, šta mi zapravo mrzimo i što nas to toliko ljuti?..jeli baš ta naša mržnja bila pokretač svega, jer neki očito nisu znali voljeti..

Sjećam se, kao da je bilo jučer, obuzeo me spokoj..odlutah u mislima..negdje sam drugo, ovaj svijet ne postoji..počeh izmišljati, fantazirati, te maštati o lijepšim danima, onima koji su me činili sretnom. Sjećam se, bilo ih je malo..vrlo malo, al' značili su mi mnogo..zato ih se i dan danas sjećam, prolazim ponovno kroz njih..kažu da prošlost nemožeš da promjeniš, ali bar možeš da je ulijepšaš..

U tišini čekam kada ćeš doći, kada ću te bar na trenutak vidjeti..čekala bih satima, tjednima, mjesecima...ali godine me nisu dočekale. Svakim danom sam bila u iščekivanju, i napokon sam te ugledala, sa kraja svoga prozora..proradilo mi je nešto u prsima, odmah sam izletjela van, ali ti tamo više nisi bio..samo je ostao put, put koji je vodio natrag, natrag u ono isto čekanje, možda i nadmašim godine? Nikad se nezna, ali znam da zauvijek neću moći čekati, jer i mene tamo negdje daleko, netko drugi čeka..

Sve je lijepo, družite se, zezate, a onda se samo jednoga dana zaljubiš. Al' teško je kada te tvoja iskrenost razdvoji od njega, onda misliš što bi bilo danas? Misliš da si izubio prijatelja, da je pobjegao od tebe...ali kasnije shvatiš da te volio, samo te nije želio povrijediti..i ta rečenica ti budi neke osjećaje, mami neki smiješak na licu i shvatiš da te zapravo volio najviše na svijetu..

Ne, ne boli me više, ja sam izgubila nekoga tko me nije volio, a ti si izgubio nekoga tko ti je poklonio čitav ovaj svijet.. Bolila me svaka suza, svako sjećanje na tebe, bolile su me one zadnje riječi što pisala sam za tebe, značile su samo meni, samo ja sam shvatala sve, tražila sam nadu, al' život daje samo najgore..Sada kad te vidim, osjećaji me prođu, smješim se iznutra, sjećanja dođu...dala sam ti svoju mladost, proplakane noći, sve sam držala u sebi, i rekla : Sve će ovo proći. Sada mi je jasno sve, sada pustila sam te, nađi svoje mjesto u svijetu i prisjeti se nekada na mene...samo to nam je i ostalo..

Svi mi nešto sanjamo, nečemu se nadamo i tome se posvećujemo..Obično naši snovi pokazuju o čemu razmišljamo i što nas muči, ali naš san je način na koji mi pokazujemo koliko nam je do nečega stalo. Mi često mislimo da naš san nema smisla, ali vjerujte, svaki san ima svoj smisao..Čovjek koji sanja, istražuje svoj unutarnji svijet, bilo to na dobar ili loš način, snovi su ipak znak ljudskosti.

''Ljudi su poput satova, ili žure, ili kasne, a neki su čak i pokvareni.'' Svi smo mi nekada odlazili negdje daleko..vraćali se, a možda i ne. Ali nikada nismo gledali na druge, nismo shvataćali kako je to kada te netko ostavi, i ode zauvijek, ne ostavljajući čak ni svoju sjenu. Ah, bolna su ta vremena, tek kad se prisjetim, da sam izgubila jednog voljenog druga. Ali nije sve nestalo..ostali smo zajedno na nekoj komunikacijskoj mreži, al' to nije isto..on je upoznao nove ljude, nove prijatelje, a ja sam samo ostala u sjećanju koje s vremenom polako hlapi..dok u potpunosti ne nestane. Jednog ću mu dana biti samo jedan slučajni prolaznik...i ništa više!

Ah, koliko sam samo puta pogledala u svoj dlan, gledajući životnu crtu, onako amaterski, ne znajući kada će se prekinuti i kada će se moj život ugasiti..ali tako gledajući vidim samo život, ne sputava me kraj, niti bilo koja loša misao..kada ti radi psiha, ona je mnogo kraća...i danas, kada je gledam sve mi se čini da se nikada neće prestati sužavati..to je život! Zar ne?

Sve ima svoje razloge, zapravo život i jeste jedan veliki razlog. Svaki dan, bar jednom pogledamo u nebo, ali ne vidimo dalje od plavog..mislim, dali je to svemir? Postoji li nešto više od toga? Jesmo li mi posljednji ljudi koji će ikada živjeti? To su se sigurno pitali i dinosauri u svom posljednjem vremenu..jedni su otišli, drugi će možda doći..tko zna? Sve je moguće..

Život treba biti skroman i jednostavan, na neki poseban način, ne previše kompliciran. Trebamo reći ono što osjećamo, pokazati osobi, ako ti je stalo do nje, ona treba znati.. Po meni, svi ljudi oko mene čine jednu veliku zabludu, jer oni neznaju u ovome svijetu uživati, dati mu boje, oni se zapravo opiru, boje se nečega, a i trebaju..neznaju tko ih je stvorio...ima nas različitih, različito se oblačimo, imamo novca ili nemamo, u različite stvari vjerujemo, ali u biti, svi smo mi isti, svi smo mi izmišljotina nekog genijalca koji nas sada gleda i u svakom trenutku prati..

Čudno je to, kada upoznaš nekoga, kada ga vidiš u najboljem svjetlu i misliš : On je zapravo moj pravi prijatelj, reći ću mu tajnu, poklonit ću mu nešto, pokazati nove stvari...ipak to prijatelji rade. Zapitamo li se ikada dali takva prijateljstva postoje? Jeli ta osoba vrijedna zadobiti dio tvoga vremena, pa bar na trenutak. Kroz moj život prošlo je mnogo različitih ljudi, pokazali su se, dokazali, i to je dovoljno da shvatim kakvi su zapravo ljudi..i danas, čak i danas sam izgubila neke osobe, zapravo one su izgubile mene..ne želim više da me netko posipa lažnim prijateljstvom, dok ja trenutke bacam u more, nadajući se da će ih netko drugi naći. Mi smo ti koji ih zapravo biramo, zato i priznajem grešku i ne kaže se bezveze: ''Ako ćeš nešto reći prijatelju, vodi računa da i on ima svoga prijatelja.''

Sada je napokon sve na svome, život teče, sve tuge i radosti su prisutne, to je normalno zar ne? Došlo je i vrijeme za nova poznanstva, veze i vezice..bile one sretne ili tužne, tu su prisutne i ostat će zauvjek. Nije da se žalim, ali moja ljubav nije obostrana..svi znamo da je to nešto najtužnije, ali vjerujem da će proći..sada je teško, ali kasnije neće biti..stisnem suze u očima, udahnem i kažem si: ''Strpi se, proći će''. To je jedino što me sada tješi, jer teško je pričati nekome o tome, teško je pričati a ne pustiti suzu, kada te jednostavno u grlu stisne, želiš toliko toga ispričati ali neka te sila vuče, vuče te toliko jako, da se samo zatvoriš u sobu i patiš u tišini...

Nakon nekog vremena, dok je živjela sa nama, tata ju je oženio. Ušla je u naš život na prstima, neprimjetno, kao da mama nikada nije otišla. U potpunosti ju je zamjenila. Stala je na njeno mjesto, bez ikakvih uvjeta, prihvatila je troje djece. Neki bi sigurno pomislili da druga žena ne može zamjeniti vlastitu majku, ali nevjerovatno se dogodilo baš meni. Svi znamo iz života, a i dio bajki nam govori o tome da su maćehe zle, jer ovakvu ženu još niste upoznali, i ja je sa ponosom zovem MAMA.